Kapela sv. Antuna
- Detalji
- Kategorija: Baza stranice
- Objavljeno Nedjelja, 05 Veljača 2012 08:03
- Napisao/la Uredništvo
- Hitovi: 129
Moćni Draškovići sagradili su u Klenovniku najveći plemićki dvorac u Hrvatskoj. Dvorac je četverokut na dva kata s devedeset soba i 365 prozora. Gradnju dvorca započeo je Ivan II Drašković 1596-1608. a nastavio njegov sin Ivan III i unuk Ivan IV. Godine 1616. Ivan III postavio je ploču s glasovitim latinskim natpisom: „Neka ovaj dom stoji dok mrav ne popije morsko valovlje, a kornjača ne obiđe cijeli svijet“. Ivan pak IV jedini Hrvat koji se dovinuo do časti palatina, sagradivši glavni portal postavio je 1667. godine iznad njega dugi natpis u kojem spominje svoga oca i djeda i svoju ženu Mariju Magdalenu Nadasdy, kćer bana Franje Nadasdyja. Marija Magdalena je za Rakoczyjeve bune 1703. godine, kada su uršulinke iz Bratislave, među kojima je bila i njezina kći Julijana, morale bježati, primila u klenovnički dvorac, a potom im utemeljila samostan u Varaždinu.
Dvorac okružuje veliki perivoj, a s tri strane opasan je zidom. Perivoj je dijelom nastao odmah po gradnji dvorca, a dijelom je oblikovan u stilu engleskih parkova u XIX stoljeću. Izvan parka bilo je jezero veliko 1.58 hektara.
Dovršetak gradnje dvorca pada u drugu polovicu XVIII stoljeća. Osim što je bio raskošna rezidencija velmoža Draškovića, u velikoj dvorani desnoga krila dvorca za Ivana V. Draškovića 1740-1746. održavala su se zasjedanja Hrvatskog sabora. Juraj Drašković je polovicom XIX stoljeća prodao dvorac austrijskom ministru financija Otonu Brucku, kako bi mogao restaurirati već ruševni trakošćanski burg. Bruck ga nije dugo zadržao u posjedu, svega nekoliko godina kada je tragično završio svoj život samoubojstvom. Od nasljednica nesretnog ministra Brucka dvorac je prešao u ruke obitelji Wittgenestein koji su neuspješno ovdje htjeli razviti industriju. Klotilda Kulmer Drašković uspjela je 1880. godine, što kupnjom, što sudskim putem, ponovno doći u posjed dvorca, kako svjedoči zapis na ploči u dvorištu na južnom krilu. Poslije njezine smrti dvorac je došao u ruke grofa Ferdinanda Brandis i supruge mu Sofije Bombelles, unuke spomenute Klotilde. Ovi su pak Klenovnik prodali Sigismundu i Olgi Batthyany. Slijedilo je opet nekoliko prelazaka u ruke različitih posjednika, da bi dvorac 1922. godine kupio grof Josip Bombelles. On ga je 1925. godine prodao Središnjem ureda za osiguranje radnika iz Zagreba. Središnji je ured dvorac preuredio u „Oporavilište za boležljive radnike“ i prigradio mu sa zapadne strane nekoliko paviljona. Danas je u tako preuređenom dvorcu Klenovniku bolnica za plućne bolesti.
Kulturno-povijesno blago obitelj Drašković premjestila je iz dvorca Klenovnik u Trakošćan i u druge svoje palače. Bogati se obiteljski arhiv danas nalazi u Hrvatskom državnom arhivu. Na starom je mjestu ostala jedino dvorska kapelica Sv. Antuna kao svjedok negdašnje moći i kulture ove znamenite velikaške hrvatske obitelji. Dvorac i perivoj stavljeni su pod zaštitu kulturnih i hortikulturnih spomenika.
Njegu bolesnika u lječilištu preuzele su 1927. godine Sestre Sv. Križa popularno zvane đakovačke sestre. Unutar dvora za njih je otvoren samostan u kojem je boravilo do dvadeset redovnica.
Kapela Sv. Antuna nalazi se u sredini sjevernoga krila dvorca. Okrenuta je prema sjeveru, a ulaz joj je s južne strane, iz dvorišta grada. Njezino mjesto izvana jasno pokazuje visoki elegantni zvonik. Draškovići su je gradili zajedno s dvorcem, a pouzdano se zna da je štukator Quadrio 1715. godine izveo u njoj završne dekoracije. U Kanonskim vizitacijama kapelica se prvi puta spominje 1738. godine. Titular pobočnog oltara Sv. Marije Magdalene sugerira da bi veoma pobožna žena bana Ivana IV. Draškovića Marija Magdalena Nadasdy mogla biti začetnica uređenja ove dvorske kapele. Njezina pak snaha, supruga bana Ivana V. Draškovića Katarina, rođena grofica Brandis iz Maribora, najzaslužnija je za blještavo uređenje kapele. Vizitatori su višekratno isticali da je grofica Katarina posvetila osobitu brigu za uređenje kapele te nabavljala skupocjeno misno ruho i posuđe. Ona je izabrala vrsne majstore za izradu inventara ove kapele, koja je jedna od najljepših u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Njezinom zaslugom su u kapeli postavljeni sva tri oltara i propovjedaonica i štuko dekoracija, djela visoke kvalitete kasnoga baroka.
Za razliku od dvorskih kapela ostalih velmoža, koje su uglavnom služile za pobožnosti članova obitelji i posluge i bile zatvorene za ostale vjernike, klenovnička dvorska kapela je od početka služila kao filijalna kapela kameničke župe i na svete mise svatko je mogao doći. Štoviše, ona je bila proštenjarska. Zapisano je u Kanonskim vizitacijama, da su za proslavu blagdana naslovnika kapele Sv. Antuna Padovanskog 13. lipnja amo dolazile procesije hodočasnika iz susjednih župa, čak iz Štajerke, a Draškovići su dopustili da se svete mise služe u dvorištu njihova raskošnog dvorca. Vizitator je 1742. godine zapisao da se služe dvije mise za narod; pod jednom se pjevaju hrvatske pjesme, a pod drugom njemačke. Draškovići su u dvorcu imali privatni obiteljski oratorij Majke Božje Lauretanske u kojem im je dvorski kapelan služio mise i vodio druge obiteljske pobožnosti.
Za komunističke vladavine kapelica je bila zatvorena ne samo za bogoslužje, već i za posjetitelje. Tek su povjesničari umjetnosti i konzervatori mogli ulaziti u kapelu radi proučavanja i zaštite. Zahvaljujući njima kapelica nije opustošena i pretvorena u spremište ili neku drugu svrhu. Poslije promjena društvenog uređenja države 1990. godine kapelici je vraćena njezina prvotna namjena; bogoslužje i molitva.
Kapela je duga 13,5 metara, široka 5,70 metara, a za svoju veličinu veoma je visoka preko četiri metra. Njezin renesansni svod, tzv. ogledalo s vijencem širokih susvodnica, ukrašen je biljnom štuko ornamentikom. Na središnjem velikom medaljonu na stropu je štuko reljef Presvetog Trojstva. Na vijencu pod svodom gdje se naizmjenično redaju susvodnice i ravne plohe zida među njima je četrnaest četvrtastih štuko portreta apostola i Sv. Katarine Sienske, svetice zaštitnice Katarine Brandis. Očito je to bio njezin izbor. Dvanaest medaljona na susvodnicama ostalo je neoslikano. Pod prozorima svetišta u istoj tehnici prikazano je navještenje u naravnoj veličini.
Nedvojbeni autor štuko dekoracije ove kapele je talijanski štukator Josip Antun Quadrio. S obzirom da štukatura svojom kvalitetom odaje vrhunskom majstora, a i vrijeme njezina nastanka – prva polovica XVIII st. Upućuje da je upravo Quadrio njezin autor. On je iza sebe ostavio vrhunske radove u crkvi Sv. Katarine u Zagrebu, zatim u bivšoj isusovačkoj crkvi, sadašnjoj katedrali u Varaždinu, te u Lepoglavi i Remetincu. Quadrio to izravno potvrđuje u pismu od 23. studenog 1715. iz Klenovnika, u kojem javlja biskupu Esterhazyju da će za tri tjedna dovršiti radove u Klenovniku. Potom može započeti radove na kapeli Sv. Ignacija u crkvi Sv. Katarine u Zagrebu koje je biskup naručio.
Orgulje u kapeli potječu od nepoznatog graditelja iz sredine osamnaestog stoljeća. Imaju sviraonik i šest registara. One su danas neuporabive, ali su prema zapisu Ladislava Šabana „vrijedno povijesno i muzejsko djelo“.
U kapelici se nalazi grobnica te nekoliko grobnih natpisa. Draškovići su se najprije pokapali u bednjanskoj župnoj crkvi. Ondje je i grob začetnika loze Gašpara Draškovića koji je 1573. godine dobio gospoštije Trakošćan i Klenovnik od svoga brata biskupa i bana Jurja Draškovića, a darovnicu je potvrdio car Maksimilijan. Kasnije su se pokapali u Trakošćanu i drugdje. Ivan V. i njegova žena Katarina Brandis imali su nakanu ovdje urediti obiteljski mauzolej, ali to se nije ostvarilo. Dapače, upada u oči da u njoj nije sahranjena ni Katarina Brandis, najzaslužnija za njezino uređenje i njezina najveća dobrotvorka. Možda je to bilo zbog ženidbe njezina sina Josipa Kazimira sa Suzanom Malatinski, čemu se Katarina Brandis ogorčeno protivila, zbog sumnjiva podrijetla buduće snahe. Katarina Brandis je 1751. pokopana u lepoglavskoj pavlinskoj crkvi, a ne u Klenovniku. Suzana je pak uspjela Kazimira silno osiromašiti, a tako i Franju Nadasdyja, za kojega je udala poslije Kazimirove smrti.
U kapelici su nadgrobne ploče Klotilde Drašković rođene Kulmer koja je 1880. godine ponovno zadobila dvorac, umrle 1892. godine, zatim Franje Drašković, vlasnika Opeke i Kaštelanca, umrlog 1851. godine, te princa Josepha Filippa Liechtensteina, umrlog 1863. godine.
Kapelica je služila kao bolnička kapelica klenovničkog sanatorija. Vlasti su poslije Drugog svjetskog rata, 1946. godine, zabranile bogoslužje u kapelici. Nakon 43 godine, 20. svibnja 1989. župnik Stanko Havaić prvi je puta u njoj služio sv. misu.
Otad je ona opet u pravom smislu kapelica.